Francuska i juha od luka

Zapravo ni sama ne shvaćam svoju fascinaciju Francuskom. Nikad nisam bila u Francuskoj, čak niti ne poznam nekoga tko je tamo bio i pri tome je u mogućnosti koherentno mi ispričati svoje dojmove. Mama mališana iz prethodnog posta bila je u Parizu na medenom mjesecu i zapravo se ne sjećam je li Francusku kao takvu uopće spomenula. Jedna je Ana išla u Francusku na skijanje, jedan Davor također, a djevojka sa kojom sam se jako družila u srednjoj je tamo išla na hodočašće i spomenula samo činjenicu da je Francuska jako prljava. Moja je bivša cimerica opisala Pariz sa "super".

Gledala sam možda deset filmova čija se radnja odvija u Francuskoj, tek nekoliko dokumentaraca, pročitala par desetaka knjiga koje teško da išta mogu dočarati. Znači, moja fascinacija Francuskom je apsolutno neutemeljena, no svejedno je ta zemlja za mene oličenje elegancije i profinjenosti. Možda zbog jezika. No vjerojatnije zbog hrane. Tako bogata, kompleksna i istančana, francuska kuhinja me nadahnjuje i intrigira već par godina. Za razliku od jednostavnih i laganih talijanskih recepata, francuski su uvijek pravi izazov, čak i kad se ne osvrćem na njihovo slastičarstvo, valjda najpoznatije na svijetu. No, s obzirom da nikoga ne mogu impresionirati svojim kulinarskim umijećima osim sebe (roditelji su duga priča), a i izbor namirnica je u odnosu na Francusku relativno oskudan, sklona sam pojednostavljivanju. Mislim da je tu Jamie Oliver napravio revoluciju. Isprobala sam tek nekoliko njegovih recepata i niti jedan nisam ponovila jer me jednostavno nisu oborili s nogu, no njegova ideja prilagođavanja mogućnostima i vremenu je gotovo genijalna. Naše su mame to radile stoljećima, no mislim da je on bacio sasvim novo svjetlo na tu metodu. Tako se i ja ne libim povremeno oskvrnuti presvetu francusku kuhinju i koristiti se prečacima. Moja najveća prednost leži upravo u nesklonosti roditelja ka mojim eksperimentima i u tome da sam napokon naučila kuhati za jednu do dvije osobe. Prije sam često nehotice kuhala za nepostojećih desetero. Nevjerojatno, ali istinito: puno je manje vremena potrebno da se skuha jedna porcija juhe, nego četiri.

Moja verzija recepta za juhu od luka, za izdašnu jednu porciju:
- 25 grama maslaca
- 3 srednja luka
- češanj češnjaka
- žlica brašna
(bez brige, nisam vagala, nego omot maslaca kojeg koristim ima pažljivo označenih svakih 25 grama)
- 3.5 dl vode
- 1 dl bijelog vina
- sol
- timijan

Luk narežite kako god hoćete. U knjizi iz koje sam pokupila recept piše na što sitnije, ja sam ga lijeno razrezala na mjesece, a možete ih, još ljenije, narezati na kolutove. Maslac stavite u lonac, čekajte da se rastopi, bacite luk na njega i pirjajte dok ne omekša i postane zlatno smeđ. Osobno, volim kad ponegdje rubovi jako potamne, moglo bi se reći - izgore, to daje neku dodatnu aromu. U toj fazi dodajte mljeveni ili sitno razrezani češnjak (ja ga protisnem kroz spravicu za češnjak) i brašno i brzo mješajte. Dodajte vodu i vino. Većina će recepata tražiti povrtni ili goveđi temeljac umjesto vode ili, ne daj Bože, kocku, no ja smatram da je to glupost jer luk sam po sebi ima jednu od najintenzivnijih aroma u kuhinji uopće, i šteta ju je kvariti nekakvim mesnim, biljnim ili umjetnim okusima. No to je samo moje mišljenje. Kuhajte dok vam ne dosadi ili dok ne ogladnite (recept kaže 50 minuta, no ja sam lijena, imam manje juhe i ne volim raskuhani luk, pa kuham maksimalno 20 minuta). U međuvremenu uzmite dvije šnite francuza (ili jednu šnitu kruha iz lokalne pekare razrežite na pola), stavite na 5 minuta u vruću pećnicu (ja stavim direktno na rešetku, no ako vam je pećnica zmazana ili se kruh jako mrvi, slobodno upotrijebite pleh ili čak tanjurić), izvadite, stavite na svaku šnitu komadić gruyerea (ili nekog sasvim običnog sira jer gruyere u našim krajevima nisam vidjela (što ne znači da ga nema, nego da ja slabo gledam)) i vratite u pećnicu (ovaj put stvarno uzmite tanjurić (ne, neće mu se ništa dogoditi, moji se peku 3 puta tjedno i još su živi) jer sir može curiti). Juhi dodajte sol i timijan ( i papar i peršin koje ja izostavljam), još kratko prokuhajte, ulijte u zdjelicu, (čekajte da se ipak malo ohladi), na vrh stavite kruh sa sirom i voila, vaš je ručak gotov. Ukoliko juhu poslužujete kao predjelo, ovo bi stvarno moglo biti dovoljno za dvije porcije, no meni je poslužilo kao jedan izdašan i zasitan ručak.

Inače, ovo će jelo biti prva stvar koju ću pojesti kad stignem u Pariz, u jednoj od njihovih romatničnih brasserie...

(ova zahrđala podloga je naš stari zamrzivač na balkonu, meni se baš nekako sviđa)

Mlijeko i vanilija = djetinjstvo?

Inspirirana jučerašnjom metamorfozom klinca pod radnim nazivom "zlato tetino" (beba zapravo već ima ime, no nisam još sigurna treba li ga već povlačiti po bespućima interneta) iz fetusa u dojenče, odlučila sam ponovo napraviti mliječnu pitu/milk tart. Jedan od dominantnijih sastojaka je i cimet, koji mi je nekako neprikladan za proljeće, pa usput koristim i ove zadnje hladne dane da se privremeno oprostim sa jednim od omiljenih mi začina.
Recept za kremu sam maznula ovdje, a prhko sam tijesto (pâte brisée) pobožno napravila po receptu svog slastičarskog boga, Pierrea Hermea. Optimistično planiram napisati i vlastitu odu toj divoti, no dok to ne učinim, engleska verzija postoji ovdje. Jedna od brojnih super-moći tog tijesta jest da ga možete koristiti i za slane i za slatke pite. Recept predviđa količinu dostatnu za 3 velike pite, Pierre ne preporuča raditi manje količine i ja se toga držim kao pijan plota. Moja majka ne voli debelo prhko tijesto, pa ja radim nešto nalik na mlince, no za ostalu publiku (ako ju nađem) uvijek napravim deblje.

No vratimo se na ovu divnu mliječnu kremu. Sama krema ima okus kao puding od vanilije iz 90-ih, samo je bez E-ova i ostalih ne tako prirodnih sastojaka. Zadnji put sam puding od vanilije jela prošle godine i to definitivno više nije to. Kombinacija sa cimetom je divna, a osim toga sam ushićena i bojom, divna bijela sa točkicama vanilije. Kremu sam radila sa Gustinom, i svakako ga je potrebno ga je nešto više nego što je navedeno u receptu, no uopće nije teško raspoznati kad je dovoljno, a kada treba dodati još. Prvi put sam radila ovaj kolač prije nekih mjesec dana i nadobudno upotrijebila tapiocu umjesto škroba. Teksturu nije moguće opisati riječima primjerenim blogu čija bi osnovna tematika trebala biti hrana. Želatinozno-viskozno je najbliže, no još uvijek nije dovoljno blizu. Uglavnom, ta gumenasta stvar se nije mogla ni normalno razrezati, već je pokušaj dijeljenja na porcije više ličio na trganje na granici s borbom. Hrabro sam probala, ponosno zaključila da je aroma sasvim uredu i nakon toga sam satima osjećala kako mi taj jedan zalogaj gotovo puže niz grlo (ok, vjerojatno sam malo umislila). Dakle, kukuruzni škrob/gustin ne može zamijeniti tapioca (koliko sam shvatila, barem ne u mliječnim stvarima). Vrijedan poučak.

A sad idem po još jednu šnitu (i onda se čudi da je debela...).

Zraka sunca (vrlo figurativno rečeno)

Kad sam danas oko 20 sati napokon uključila mobitel, sa zakašnjenjem mi je stigla uvjerljivo najljepša sms poruka koju sam ikada primila. Poslala mi ju je moja draga prijateljica, a glavni junak je bio u trenutku pisanja poruke tek tri sata star, 3570 grama težak i 53 centimetara dugačak dječak. Prijateljica me obavijestila da je zbilja (!) postala mama. Iako je zadnjih 9 mjeseci sve vodilo k tome, ostala sam krajnje razdragana, gotovo osupnuta spoznajom da će me za godinu i pol-dvije neki mališan zvati tetom (da, da, to će biti prvi sa tom privilegijom), na tren ponovno očarana životom i njegovim nevjerojatnim ciklusima i... pa gotovo optimistična. Raspoloženju je pridonijela kiša (umiruje me, dok me sunce često čini nervoznom) i slatki popodnevni spavanac. Zato sam sad budna i vjerojatno opet neću zaspati do jutra.

Glad sam maloprije utažila ovim čudom na slici. Nisam osobito maštovita zadnjih dana, a i očito sam u rikula-fazi. Na suhoj tavi sam prepržila 2 šnite foccacie (i zloćesto sam samo prebrisala tavu nakon toga), posložila na njih nezgrapno izrezane komadiće nekakve fete, naslagala nezaobilaznu mi rikulu i lagano poškropila maslinovim uljem i stavila na ovu divno izgrebanu socijalističku tacnu. Brutalno ukusno.

Ranojutarnja priča ili "behind the scenes" + salata

Kad bolje razmislite, život nikad niste smatrali pretjerano zabavnom stvarčicom. Bili ste jedno od one čudnjikave djece s kojom se ostala djeca nisu htjela igrati, osim ako se igra nije zvala zadirkivanje.

Fast forward.

Srednje se škole ne želite sjećati. Zapravo, čudno je uopće da ste je preživjeli. Iz toga perioda vas grije jedino sjećanje na višesatne rasprave sa Njim. On je vaš dobar prijatelj, stariji je od vas i već ide na faks. Obožavate ga. Nije uzajamno, no ushićeni ste već i samom činjenicom da On zna vaše ime. Krajem srednje škole se na usred žestoke rasprave nasmrt posvađate. Uzrujani ste tjednima, no tješite se time da je on u očima većine normalnih ljudi ionako štreberoidni luzer.

Fast forward.

I vi ste upisali faks, jedan od onih uistinu beskorisnih. Proživljavate renesansu. Reklo bi se da težite postati intelektualacem. Mnogo čitate i napokon počinjete slušati jazz, kao što ste oduvijek i sanjali. Dobri ste u svom beskorisnom studiju, imate sasvim solidan društveni život i napokon počinjete shvaćati da stvarno postoji svijet izvan vaše zemlje oblika kifle. Internet je postao uobičajena stvar, gotovo fizički osjećate kako vam se šire vidici.

Fast forward.

Na trećoj ste godini, luftate se cijeli semestar na jednom uglednom europskom sveučilištu, jedete torte u skupim slastičarnama i napokon se počinjete oblačiti kao estetski orijentiran pripadnik svog spola. Vrlo ste chic i vrlo ste kulturni (i ne, niste u Parizu). Svijet 360km od mamine suknje je divan i cijeli je vaš.

Vraćate se u kiflu. Hvata vas depresija. Tjednima ne izlazite iz zamračene sobe. Odlazak u wc je proces. Pranje postaje apstraktan pojam. Komunicirate jedino sa svojim najboljim prijateljem - frižiderom. Polako, ali sigurno se ponovo debljate. Mobitel ne palite danima. Ni TV. Internet vam služi kao izvor ideja za prehranu. Neke vas otjeraju na plac, a plac u vama uzrokuje neobjašnjivu navalu endorfina. Izlazite iz depresije i počinjete kuhati.

Taman kada ste sklopili primirje sa svojim životom, ponovo vas šalju iz kifle, ovaj put puno dalje. Odlazite svjesni da vaš život više nikada neće biti isti i da ćete se vratiti na neko ipak malo drugačije mjesto. Ipak imate nekog iskustva sa odlaženjima. Idućih 9 mjeseci se ludo provodite. Na sreću, niste nostalgični tip i ponekad se tjednima ne javljate prijateljima u kifli. Ta imate toliko novih prijatelja, toliko predavanja, toliko muzeja, toliko tuluma, toliko dojmova koji samo čekaju da ih upijate! A tek baleti, restorani, vlakovi i parkovi, široke ceste i liftovi, fontane i zrnca pijeska na plažama i tornjevi i kolači i muzika i muzika i muzika... Vrijeme leti nekad brzo, nekad se vuče, nekad se zateknete kako ste apsolutno bezrazložno sretni, smijete se na svom privremenom balkonu, noge su vam naslonjene na ogradu, jedete jagode, najdivnije što ste ikada okusili, slušate šum drveća i cvrkut ptica i neprestanu zvonjavu vašeg telefona, čitate nešto posve avangardno i jedete sirovu ribu na sto načina (i ne, niste u Japanu). Radite što hoćete, kada hoćete i s kim hoćete, nikome ne polažete račune, nitko vas ništa ne pita. Sve je opušteno i dinamično istovremeno. Niste ni sanjali da život može biti tako raskošan.

Počinje ljeto, vi se odjednom budite u zagušljivom vlaku, naborana plahta vam je urezala bore na lice, odjednom ste sami, muzika je prestala, ni ptice više ne pjevaju, ni vaš mobitel. Kroz prozor svog kupea odjednom ugledate dražestan mali, gotovo provincijski kolodvor, a na peronu vam mašu dva poznata para ruku i dva razdragana lica ne mogu dočekati da nakon toliko vremena ponovo stupite na tlo grada u koji, ironijom sudbine, pripadate. Izlazite iz zgrade kolodvora i, uistinu, poznat prizor prelijepog parka i konjanika koji već vjekovima nikud ne galopira, pomakne nešto u vašem srcu. Narednih nekoliko tjedana se navikavate na svoj život. Polako i lijeno se susrećete s ljudima koji su vam još prošle godine bili prijatelji. Sve je čudno, no svjesni ste da tako mora biti. Živite on-line, jer tamo živi i vaš donedavni život, toliko intenzivniji od vrućeg asfalta sparnog gradića koji bi vam trebao biti dom. Tamo žive vaši donedavne cimerice, vaši donedavni prijatelji, vaše donedavne ljubavi, vaš donedavni svijet koji sada kao da je netko uzeo i razasuo po čitavom kontinentu. Nestrpljivo čekate jesen. Ona dolazi. Pada lišće i kestenovi i podsjećaju vas na prošlogodišnju jesen, na pečeni krumpir i poljske pjesmice. Ponekad plačete, no većinu vam je vremena samo prokleto teško. Opet počinjete manijakalno kuhati. Čekate Novu Godinu. Pa sam njezin naziv evocira novi početak. A i vaši prijatelji su napokon prestali zaboravljati da ste se vratili. Osjećate se staro, no ne i mudro (i da, ovu ste frazu pokupili iz nekog filma).

Nostalgični ste konstantno. U tom duhu u jedno pijano nedjeljno jutro šaljete srcedrapajuće pismo Njemu. Da, da, onom Njemu kojeg ste beskrajno voljeli u srednjoj i još tko zna koliko godina kasnije. Njemu kojem ste često pisali pisma iz čista mira i spremali ga u ladice i udaljene foldere na vašem disku. Pisma koje nikada niste poslali. Tako ste i sada, našvrljali nešto izmučeno i ogorčeno i poslali na neku random adresu. Nije vam padalo na pamet brinuti se oko nepristiglog izvještaja o neuspjelom slanju. Par dana nakon toga, u inboxu vas čeka mail. Odgovor. Njegov. Njegov odgovor. Kojeg je napisao. On. Histerično ste euforični. Narednih mjesec dana izmjenjujete dugačke mailove (iako živite na 5 minuta pješke). Ah, pa on je još uvijek On! Još uvijek je divan i to vam iznenada vraća želju da mu rodite šestero potomaka. Iz svake riječi izvire On i nije vam jasno kako li ste samo mogli pomisliti da biste ikada mogli biti kompatibilni sa nekime tko nije On. Njegov vas smisao za humor još uvijek s istom žestinom obara s nogu. Pretjerano se smijete svakoj šali koju napiše. Maštate o zajedničkim putovanjima, o zajedničkim večerama i dugim šetnjama. Strah vas je predložiti mu susret, no sudbina vam, tako nesnalažljivoj, pruža priliku za ponovno sjedinjenje sa vašom u prošlom životu odlutalom polovicom. U tu se umiješala ona pokvarena kuja - stvarnost: izmijenili ste tri i pol nervozne rečenice čiji vam sadržaj nije poznat jer vam je glavni cilj bio protisnuti bilo što iz sebe, niste mogli obraćati pozornost na gluposti kao što je smisao. On je djelovao hladno i nezainteresirano, no vi ga dobro znate i svjesni ste da je i njemu cijela situacija bizarna. Prokleto vam je žao što ne činite više, no samo se paralizirano smješkate. On odlazi, ne javivši vam se. Pišete mu da vam je žao što je sve tako glupo ispalo i predlažete kavu. Ne odgovara. Kao da to nije dovoljan razlog da se žderete (i pri tome ne zapustite frižider) narednih godinu dana, sudbina i stvarnost su se urotile i okrutno vam bacile u facu činjenicu da je vaš On još uvijek nesretno zaljubljen u vašu dobru prijateljicu. Imajući na umu činjenicu da su žene prilično podložne sugestijama glede ljubavnog života, planiranjem pranja mozga vašoj prijateljici nakon kojeg će ona shvatiti da je On čovjek njenog života odgađate trenutak kada ćete se definitivno i nepovratno sklupčati ispod svoje deke i čekati smrt. S obzirom na to da ste svjesni da će to veoma uzrujati vaše roditelje, odlučili ste umjesto toga pisati blog. Kako vam ništa drugo osim jedenja nikad u životu nije istinski išlo, pomislili ste kako biste mogli pisati o hrani. Niste baš sigurni jer znate da ste i tu pomalo diletant. I možda biste mogli pisati o cipelama. I knjigama. I lakovima za nokte. I muzici koju slušate. I o tome zašto ne volite riječ glazba. I o dojmovima koje su na vas ostavili pojedini filmovi. No, prvenstveno o hrani. Stoga:

Današnja brzinski izmišljena-brzinski složena salata za dobar dan (u 8 navečer):
- rikula, cca. 50g
- ljubičasti luk, iako sam prilično sigurna da bi i sa običnim bilo jednako dobro, ja stavila četvrtinu veeelike lukovice
- pola grejpa, bez kore, koštica i onih opni
- 2 jaja, kuhana srednje, ni na meko ni na tvrdo
- sol&maslinovo ulje (najneoriginalniji dressing na svijetu)

Loša fotka:

Lemon tart

Htjedoh se raspisati o piti od limuna (koja zapravo nije pie nego tart, no bojim se da naš jezik to ne razlikuje) i potrazi za savršenim receptom koja se možda približila kraju, no rezultat je sasvim neugledna fotografija (uistinu slasne pite), pa, razočarana svojim fotografskim (ne)umjećem, privremeno odustajem od toga. Ostavljam samo sliku posljedice - tanjur s pokojom mrvicom na mom krevetu. Da, ja sam od onih koji se hrane svugdje samo ne za stolom.

Recept je preuzet sa bloga šarmantnog mladog Engleza Alexa, a kako nisam imala pojma što je uopće taj magični sastojak, lemon drop sauce, seljački sam u ovu divnu pitu ubacila prstohvat običnog čilija u prahu. Rezultat je blago pikantna, nježno kremasta i zloćesto kiselkasta pita od limuna, vjerojatno najbolja do sada.

In medias res

U trećoj i, nadam se, posljednjoj verziji uvodnog posta neću pisati ništa što bi podsjećalo na uvod. Nikad nisam bila dobra sa uvodima, uvijek mi se čine banalnima i previše nadobudnima.