Mlijeko i vanilija = djetinjstvo?

Inspirirana jučerašnjom metamorfozom klinca pod radnim nazivom "zlato tetino" (beba zapravo već ima ime, no nisam još sigurna treba li ga već povlačiti po bespućima interneta) iz fetusa u dojenče, odlučila sam ponovo napraviti mliječnu pitu/milk tart. Jedan od dominantnijih sastojaka je i cimet, koji mi je nekako neprikladan za proljeće, pa usput koristim i ove zadnje hladne dane da se privremeno oprostim sa jednim od omiljenih mi začina.
Recept za kremu sam maznula ovdje, a prhko sam tijesto (pâte brisée) pobožno napravila po receptu svog slastičarskog boga, Pierrea Hermea. Optimistično planiram napisati i vlastitu odu toj divoti, no dok to ne učinim, engleska verzija postoji ovdje. Jedna od brojnih super-moći tog tijesta jest da ga možete koristiti i za slane i za slatke pite. Recept predviđa količinu dostatnu za 3 velike pite, Pierre ne preporuča raditi manje količine i ja se toga držim kao pijan plota. Moja majka ne voli debelo prhko tijesto, pa ja radim nešto nalik na mlince, no za ostalu publiku (ako ju nađem) uvijek napravim deblje.

No vratimo se na ovu divnu mliječnu kremu. Sama krema ima okus kao puding od vanilije iz 90-ih, samo je bez E-ova i ostalih ne tako prirodnih sastojaka. Zadnji put sam puding od vanilije jela prošle godine i to definitivno više nije to. Kombinacija sa cimetom je divna, a osim toga sam ushićena i bojom, divna bijela sa točkicama vanilije. Kremu sam radila sa Gustinom, i svakako ga je potrebno ga je nešto više nego što je navedeno u receptu, no uopće nije teško raspoznati kad je dovoljno, a kada treba dodati još. Prvi put sam radila ovaj kolač prije nekih mjesec dana i nadobudno upotrijebila tapiocu umjesto škroba. Teksturu nije moguće opisati riječima primjerenim blogu čija bi osnovna tematika trebala biti hrana. Želatinozno-viskozno je najbliže, no još uvijek nije dovoljno blizu. Uglavnom, ta gumenasta stvar se nije mogla ni normalno razrezati, već je pokušaj dijeljenja na porcije više ličio na trganje na granici s borbom. Hrabro sam probala, ponosno zaključila da je aroma sasvim uredu i nakon toga sam satima osjećala kako mi taj jedan zalogaj gotovo puže niz grlo (ok, vjerojatno sam malo umislila). Dakle, kukuruzni škrob/gustin ne može zamijeniti tapioca (koliko sam shvatila, barem ne u mliječnim stvarima). Vrijedan poučak.

A sad idem po još jednu šnitu (i onda se čudi da je debela...).