Kad bolje razmislite, život nikad niste smatrali pretjerano zabavnom stvarčicom. Bili ste jedno od one čudnjikave djece s kojom se ostala djeca nisu htjela igrati, osim ako se igra nije zvala zadirkivanje.
Fast forward.
Srednje se škole ne želite sjećati. Zapravo, čudno je uopće da ste je preživjeli. Iz toga perioda vas grije jedino sjećanje na višesatne rasprave sa Njim. On je vaš dobar prijatelj, stariji je od vas i već ide na faks. Obožavate ga. Nije uzajamno, no ushićeni ste već i samom činjenicom da On zna vaše ime. Krajem srednje škole se na usred žestoke rasprave nasmrt posvađate. Uzrujani ste tjednima, no tješite se time da je on u očima većine normalnih ljudi ionako štreberoidni luzer.
Fast forward.
I vi ste upisali faks, jedan od onih uistinu beskorisnih. Proživljavate renesansu. Reklo bi se da težite postati intelektualacem. Mnogo čitate i napokon počinjete slušati jazz, kao što ste oduvijek i sanjali. Dobri ste u svom beskorisnom studiju, imate sasvim solidan društveni život i napokon počinjete shvaćati da stvarno postoji svijet izvan vaše zemlje oblika kifle. Internet je postao uobičajena stvar, gotovo fizički osjećate kako vam se šire vidici.
Fast forward.
Na trećoj ste godini, luftate se cijeli semestar na jednom uglednom europskom sveučilištu, jedete torte u skupim slastičarnama i napokon se počinjete oblačiti kao estetski orijentiran pripadnik svog spola. Vrlo ste chic i vrlo ste kulturni (i ne, niste u Parizu). Svijet 360km od mamine suknje je divan i cijeli je vaš.
Vraćate se u kiflu. Hvata vas depresija. Tjednima ne izlazite iz zamračene sobe. Odlazak u wc je proces. Pranje postaje apstraktan pojam. Komunicirate jedino sa svojim najboljim prijateljem - frižiderom. Polako, ali sigurno se ponovo debljate. Mobitel ne palite danima. Ni TV. Internet vam služi kao izvor ideja za prehranu. Neke vas otjeraju na plac, a plac u vama uzrokuje neobjašnjivu navalu endorfina. Izlazite iz depresije i počinjete kuhati.
Taman kada ste sklopili primirje sa svojim životom, ponovo vas šalju iz kifle, ovaj put puno dalje. Odlazite svjesni da vaš život više nikada neće biti isti i da ćete se vratiti na neko ipak malo drugačije mjesto. Ipak imate nekog iskustva sa odlaženjima. Idućih 9 mjeseci se ludo provodite. Na sreću, niste nostalgični tip i ponekad se tjednima ne javljate prijateljima u kifli. Ta imate toliko novih prijatelja, toliko predavanja, toliko muzeja, toliko tuluma, toliko dojmova koji samo čekaju da ih upijate! A tek baleti, restorani, vlakovi i parkovi, široke ceste i liftovi, fontane i zrnca pijeska na plažama i tornjevi i kolači i muzika i muzika i muzika... Vrijeme leti nekad brzo, nekad se vuče, nekad se zateknete kako ste apsolutno bezrazložno sretni, smijete se na svom privremenom balkonu, noge su vam naslonjene na ogradu, jedete jagode, najdivnije što ste ikada okusili, slušate šum drveća i cvrkut ptica i neprestanu zvonjavu vašeg telefona, čitate nešto posve avangardno i jedete sirovu ribu na sto načina (i ne, niste u Japanu). Radite što hoćete, kada hoćete i s kim hoćete, nikome ne polažete račune, nitko vas ništa ne pita. Sve je opušteno i dinamično istovremeno. Niste ni sanjali da život može biti tako raskošan.
Počinje ljeto, vi se odjednom budite u zagušljivom vlaku, naborana plahta vam je urezala bore na lice, odjednom ste sami, muzika je prestala, ni ptice više ne pjevaju, ni vaš mobitel. Kroz prozor svog kupea odjednom ugledate dražestan mali, gotovo provincijski kolodvor, a na peronu vam mašu dva poznata para ruku i dva razdragana lica ne mogu dočekati da nakon toliko vremena ponovo stupite na tlo grada u koji, ironijom sudbine, pripadate. Izlazite iz zgrade kolodvora i, uistinu, poznat prizor prelijepog parka i konjanika koji već vjekovima nikud ne galopira, pomakne nešto u vašem srcu. Narednih nekoliko tjedana se navikavate na svoj život. Polako i lijeno se susrećete s ljudima koji su vam još prošle godine bili prijatelji. Sve je čudno, no svjesni ste da tako mora biti. Živite on-line, jer tamo živi i vaš donedavni život, toliko intenzivniji od vrućeg asfalta sparnog gradića koji bi vam trebao biti dom. Tamo žive vaši donedavne cimerice, vaši donedavni prijatelji, vaše donedavne ljubavi, vaš donedavni svijet koji sada kao da je netko uzeo i razasuo po čitavom kontinentu. Nestrpljivo čekate jesen. Ona dolazi. Pada lišće i kestenovi i podsjećaju vas na prošlogodišnju jesen, na pečeni krumpir i poljske pjesmice. Ponekad plačete, no većinu vam je vremena samo prokleto teško. Opet počinjete manijakalno kuhati. Čekate Novu Godinu. Pa sam njezin naziv evocira novi početak. A i vaši prijatelji su napokon prestali zaboravljati da ste se vratili. Osjećate se staro, no ne i mudro (i da, ovu ste frazu pokupili iz nekog filma).
Nostalgični ste konstantno. U tom duhu u jedno pijano nedjeljno jutro šaljete srcedrapajuće pismo Njemu. Da, da, onom Njemu kojeg ste beskrajno voljeli u srednjoj i još tko zna koliko godina kasnije. Njemu kojem ste često pisali pisma iz čista mira i spremali ga u ladice i udaljene foldere na vašem disku. Pisma koje nikada niste poslali. Tako ste i sada, našvrljali nešto izmučeno i ogorčeno i poslali na neku random adresu. Nije vam padalo na pamet brinuti se oko nepristiglog izvještaja o neuspjelom slanju. Par dana nakon toga, u inboxu vas čeka mail. Odgovor. Njegov. Njegov odgovor. Kojeg je napisao. On. Histerično ste euforični. Narednih mjesec dana izmjenjujete dugačke mailove (iako živite na 5 minuta pješke). Ah, pa on je još uvijek On! Još uvijek je divan i to vam iznenada vraća želju da mu rodite šestero potomaka. Iz svake riječi izvire On i nije vam jasno kako li ste samo mogli pomisliti da biste ikada mogli biti kompatibilni sa nekime tko nije On. Njegov vas smisao za humor još uvijek s istom žestinom obara s nogu. Pretjerano se smijete svakoj šali koju napiše. Maštate o zajedničkim putovanjima, o zajedničkim večerama i dugim šetnjama. Strah vas je predložiti mu susret, no sudbina vam, tako nesnalažljivoj, pruža priliku za ponovno sjedinjenje sa vašom u prošlom životu odlutalom polovicom. U tu se umiješala ona pokvarena kuja - stvarnost: izmijenili ste tri i pol nervozne rečenice čiji vam sadržaj nije poznat jer vam je glavni cilj bio protisnuti bilo što iz sebe, niste mogli obraćati pozornost na gluposti kao što je smisao. On je djelovao hladno i nezainteresirano, no vi ga dobro znate i svjesni ste da je i njemu cijela situacija bizarna. Prokleto vam je žao što ne činite više, no samo se paralizirano smješkate. On odlazi, ne javivši vam se. Pišete mu da vam je žao što je sve tako glupo ispalo i predlažete kavu. Ne odgovara. Kao da to nije dovoljan razlog da se žderete (i pri tome ne zapustite frižider) narednih godinu dana, sudbina i stvarnost su se urotile i okrutno vam bacile u facu činjenicu da je vaš On još uvijek nesretno zaljubljen u vašu dobru prijateljicu. Imajući na umu činjenicu da su žene prilično podložne sugestijama glede ljubavnog života, planiranjem pranja mozga vašoj prijateljici nakon kojeg će ona shvatiti da je On čovjek njenog života odgađate trenutak kada ćete se definitivno i nepovratno sklupčati ispod svoje deke i čekati smrt. S obzirom na to da ste svjesni da će to veoma uzrujati vaše roditelje, odlučili ste umjesto toga pisati blog. Kako vam ništa drugo osim jedenja nikad u životu nije istinski išlo, pomislili ste kako biste mogli pisati o hrani. Niste baš sigurni jer znate da ste i tu pomalo diletant. I možda biste mogli pisati o cipelama. I knjigama. I lakovima za nokte. I muzici koju slušate. I o tome zašto ne volite riječ glazba. I o dojmovima koje su na vas ostavili pojedini filmovi. No, prvenstveno o hrani. Stoga:
Današnja brzinski izmišljena-brzinski složena salata za dobar dan (u 8 navečer):
- rikula, cca. 50g
- ljubičasti luk, iako sam prilično sigurna da bi i sa običnim bilo jednako dobro, ja stavila četvrtinu veeelike lukovice
- pola grejpa, bez kore, koštica i onih opni
- 2 jaja, kuhana srednje, ni na meko ni na tvrdo
- sol&maslinovo ulje (najneoriginalniji dressing na svijetu)
Loša fotka:
Fast forward.
Srednje se škole ne želite sjećati. Zapravo, čudno je uopće da ste je preživjeli. Iz toga perioda vas grije jedino sjećanje na višesatne rasprave sa Njim. On je vaš dobar prijatelj, stariji je od vas i već ide na faks. Obožavate ga. Nije uzajamno, no ushićeni ste već i samom činjenicom da On zna vaše ime. Krajem srednje škole se na usred žestoke rasprave nasmrt posvađate. Uzrujani ste tjednima, no tješite se time da je on u očima većine normalnih ljudi ionako štreberoidni luzer.
Fast forward.
I vi ste upisali faks, jedan od onih uistinu beskorisnih. Proživljavate renesansu. Reklo bi se da težite postati intelektualacem. Mnogo čitate i napokon počinjete slušati jazz, kao što ste oduvijek i sanjali. Dobri ste u svom beskorisnom studiju, imate sasvim solidan društveni život i napokon počinjete shvaćati da stvarno postoji svijet izvan vaše zemlje oblika kifle. Internet je postao uobičajena stvar, gotovo fizički osjećate kako vam se šire vidici.
Fast forward.
Na trećoj ste godini, luftate se cijeli semestar na jednom uglednom europskom sveučilištu, jedete torte u skupim slastičarnama i napokon se počinjete oblačiti kao estetski orijentiran pripadnik svog spola. Vrlo ste chic i vrlo ste kulturni (i ne, niste u Parizu). Svijet 360km od mamine suknje je divan i cijeli je vaš.
Vraćate se u kiflu. Hvata vas depresija. Tjednima ne izlazite iz zamračene sobe. Odlazak u wc je proces. Pranje postaje apstraktan pojam. Komunicirate jedino sa svojim najboljim prijateljem - frižiderom. Polako, ali sigurno se ponovo debljate. Mobitel ne palite danima. Ni TV. Internet vam služi kao izvor ideja za prehranu. Neke vas otjeraju na plac, a plac u vama uzrokuje neobjašnjivu navalu endorfina. Izlazite iz depresije i počinjete kuhati.
Taman kada ste sklopili primirje sa svojim životom, ponovo vas šalju iz kifle, ovaj put puno dalje. Odlazite svjesni da vaš život više nikada neće biti isti i da ćete se vratiti na neko ipak malo drugačije mjesto. Ipak imate nekog iskustva sa odlaženjima. Idućih 9 mjeseci se ludo provodite. Na sreću, niste nostalgični tip i ponekad se tjednima ne javljate prijateljima u kifli. Ta imate toliko novih prijatelja, toliko predavanja, toliko muzeja, toliko tuluma, toliko dojmova koji samo čekaju da ih upijate! A tek baleti, restorani, vlakovi i parkovi, široke ceste i liftovi, fontane i zrnca pijeska na plažama i tornjevi i kolači i muzika i muzika i muzika... Vrijeme leti nekad brzo, nekad se vuče, nekad se zateknete kako ste apsolutno bezrazložno sretni, smijete se na svom privremenom balkonu, noge su vam naslonjene na ogradu, jedete jagode, najdivnije što ste ikada okusili, slušate šum drveća i cvrkut ptica i neprestanu zvonjavu vašeg telefona, čitate nešto posve avangardno i jedete sirovu ribu na sto načina (i ne, niste u Japanu). Radite što hoćete, kada hoćete i s kim hoćete, nikome ne polažete račune, nitko vas ništa ne pita. Sve je opušteno i dinamično istovremeno. Niste ni sanjali da život može biti tako raskošan.
Počinje ljeto, vi se odjednom budite u zagušljivom vlaku, naborana plahta vam je urezala bore na lice, odjednom ste sami, muzika je prestala, ni ptice više ne pjevaju, ni vaš mobitel. Kroz prozor svog kupea odjednom ugledate dražestan mali, gotovo provincijski kolodvor, a na peronu vam mašu dva poznata para ruku i dva razdragana lica ne mogu dočekati da nakon toliko vremena ponovo stupite na tlo grada u koji, ironijom sudbine, pripadate. Izlazite iz zgrade kolodvora i, uistinu, poznat prizor prelijepog parka i konjanika koji već vjekovima nikud ne galopira, pomakne nešto u vašem srcu. Narednih nekoliko tjedana se navikavate na svoj život. Polako i lijeno se susrećete s ljudima koji su vam još prošle godine bili prijatelji. Sve je čudno, no svjesni ste da tako mora biti. Živite on-line, jer tamo živi i vaš donedavni život, toliko intenzivniji od vrućeg asfalta sparnog gradića koji bi vam trebao biti dom. Tamo žive vaši donedavne cimerice, vaši donedavni prijatelji, vaše donedavne ljubavi, vaš donedavni svijet koji sada kao da je netko uzeo i razasuo po čitavom kontinentu. Nestrpljivo čekate jesen. Ona dolazi. Pada lišće i kestenovi i podsjećaju vas na prošlogodišnju jesen, na pečeni krumpir i poljske pjesmice. Ponekad plačete, no većinu vam je vremena samo prokleto teško. Opet počinjete manijakalno kuhati. Čekate Novu Godinu. Pa sam njezin naziv evocira novi početak. A i vaši prijatelji su napokon prestali zaboravljati da ste se vratili. Osjećate se staro, no ne i mudro (i da, ovu ste frazu pokupili iz nekog filma).
Nostalgični ste konstantno. U tom duhu u jedno pijano nedjeljno jutro šaljete srcedrapajuće pismo Njemu. Da, da, onom Njemu kojeg ste beskrajno voljeli u srednjoj i još tko zna koliko godina kasnije. Njemu kojem ste često pisali pisma iz čista mira i spremali ga u ladice i udaljene foldere na vašem disku. Pisma koje nikada niste poslali. Tako ste i sada, našvrljali nešto izmučeno i ogorčeno i poslali na neku random adresu. Nije vam padalo na pamet brinuti se oko nepristiglog izvještaja o neuspjelom slanju. Par dana nakon toga, u inboxu vas čeka mail. Odgovor. Njegov. Njegov odgovor. Kojeg je napisao. On. Histerično ste euforični. Narednih mjesec dana izmjenjujete dugačke mailove (iako živite na 5 minuta pješke). Ah, pa on je još uvijek On! Još uvijek je divan i to vam iznenada vraća želju da mu rodite šestero potomaka. Iz svake riječi izvire On i nije vam jasno kako li ste samo mogli pomisliti da biste ikada mogli biti kompatibilni sa nekime tko nije On. Njegov vas smisao za humor još uvijek s istom žestinom obara s nogu. Pretjerano se smijete svakoj šali koju napiše. Maštate o zajedničkim putovanjima, o zajedničkim večerama i dugim šetnjama. Strah vas je predložiti mu susret, no sudbina vam, tako nesnalažljivoj, pruža priliku za ponovno sjedinjenje sa vašom u prošlom životu odlutalom polovicom. U tu se umiješala ona pokvarena kuja - stvarnost: izmijenili ste tri i pol nervozne rečenice čiji vam sadržaj nije poznat jer vam je glavni cilj bio protisnuti bilo što iz sebe, niste mogli obraćati pozornost na gluposti kao što je smisao. On je djelovao hladno i nezainteresirano, no vi ga dobro znate i svjesni ste da je i njemu cijela situacija bizarna. Prokleto vam je žao što ne činite više, no samo se paralizirano smješkate. On odlazi, ne javivši vam se. Pišete mu da vam je žao što je sve tako glupo ispalo i predlažete kavu. Ne odgovara. Kao da to nije dovoljan razlog da se žderete (i pri tome ne zapustite frižider) narednih godinu dana, sudbina i stvarnost su se urotile i okrutno vam bacile u facu činjenicu da je vaš On još uvijek nesretno zaljubljen u vašu dobru prijateljicu. Imajući na umu činjenicu da su žene prilično podložne sugestijama glede ljubavnog života, planiranjem pranja mozga vašoj prijateljici nakon kojeg će ona shvatiti da je On čovjek njenog života odgađate trenutak kada ćete se definitivno i nepovratno sklupčati ispod svoje deke i čekati smrt. S obzirom na to da ste svjesni da će to veoma uzrujati vaše roditelje, odlučili ste umjesto toga pisati blog. Kako vam ništa drugo osim jedenja nikad u životu nije istinski išlo, pomislili ste kako biste mogli pisati o hrani. Niste baš sigurni jer znate da ste i tu pomalo diletant. I možda biste mogli pisati o cipelama. I knjigama. I lakovima za nokte. I muzici koju slušate. I o tome zašto ne volite riječ glazba. I o dojmovima koje su na vas ostavili pojedini filmovi. No, prvenstveno o hrani. Stoga:
Današnja brzinski izmišljena-brzinski složena salata za dobar dan (u 8 navečer):
- rikula, cca. 50g
- ljubičasti luk, iako sam prilično sigurna da bi i sa običnim bilo jednako dobro, ja stavila četvrtinu veeelike lukovice
- pola grejpa, bez kore, koštica i onih opni
- 2 jaja, kuhana srednje, ni na meko ni na tvrdo
- sol&maslinovo ulje (najneoriginalniji dressing na svijetu)
Loša fotka:
Nema komentara:
Objavi komentar